Mudre priče Žene koja trči s vukovima

Postoje mnoge knjige o ženama, knjige koje su žene pisale i koje su ženama namijenjene. Ali, među svima njima, jedna se autorica posebno ističe. Već se godinama njezine poruke šire svijetom, potiču i jačaju ženski duh. Ona je Clarissa Pinkola Estes, žena koja nas je naučila kako trčati s vukovima. A njena knjiga Žene koje trče s vukovima postala je ženska Biblija, u pravom smislu te riječi. Podsjećamo vas na ovu sjajnu knjigu, godinama prisutnu i godinama jednako čitanu. I omiljenu svim ženama vučicama. Svima nama.

Svaka od nas u sebi nosi divlju sebe

Kroz bajke i usmenu predaju, kroz priče prenesene iz davnina, autorica tumači njihove poruke, odnose između likova, crpi priču, vodi, zaključuje. Govori o ženi. Govori o oku nevidljivome, poznatome samo duši. Jer, priča liječi. Ako ste zaboravili sve one priče iz djetinjstva, Clarissa će vam dati poticaj da ih ponovo pročitate. Navest će vas im se vratite i u njima prepoznate odnose, poruke i životne situacije. Jer, ovdje su prenesene u realan život, autorica oslikava odnose i stanja, uočavaja, imenuje i pronalazi rješenja. Vidi izlaz. Kraj puta. Iscijeljuje i liječi, osnažuje i daje poticaj za dalje. Da se dignemo, stresemo sa sebe sloj prašine, nakupina, tradicija, tereta, obrazaca, stereotipa… i iznova krenemo. Da najprije probudimo uspavanu sebe!

Svi smo ispunjeni težnjom za divljinom. Za tu čežnju ne postoji mnogo protuotrova koje bi društvo dozvoljavalo. Naučeni smo osjetiti sram zbog takve žudnje. No, sjenka Divlje žene još viri iza nas tijekom dana i noći. Bez obzira na to gdje smo, sjenka što kaska za nama, nesumnjivo ima četiri noge.

Ova je knjiga izvanredan doprinos razumijevanju i prodiranju u žensku psihu. U ulazak i dopiranje do onog iskustva koje podijeliš s nekim iznimno intimno. Oči u oči. Na trenutak zatvoren od ostataka svijeta. “Ovo pričam samo tebi. Majka priča, a ti slušaš.” Sama sa sobom, u vezi, u braku, na poslu, u društvu, u zajednici. Uvijek u potrazi za izvorom, onim dijelom kojeg autorica naziva divljom ženom, učiteljicom, našom prirodnom naravi s kojom ćemo, “vidjeti ne kroz dva oka, nego kroz oko intuicije koje je mnogooko”.

Svaka od nas u sebi nosi divlju sebe. Bez nje, kaže u knjizi Estes, “žene nemaju uši kojima bi čule govor duše”. Metafora je sjajna. Žena vučica. Borac i nježna majka. Ona koja hvata plijen, ali i hrani mlado. Čuva, grije i po potrebi, napada. Jer, svaka od nas u sebi nosi divlju sebe kojom se ogladnjela hrani. Priziva je. Svoju najvjerniju prijateljicu.

Voljeti jednostavna zadovoljstva je lako. Ali za istinsku ljubav potreban je heroj koji zna kako upravljati unutrašnjim strahom.

Clarissine poruke divljim ženama

Moderna je žena zbrka aktivnosti. Pod pritiskom je da svim ljudima bude sve i sva.

Ponekad je krhka majka onaj labud kojega su odgojile patke.

Kada tražite savjet, nikad ne slušajte one sa sićušnim srcima. Budite ljubazni prema njima, blagoslivljajte ih, laskajte im, ali nemojte slušati njihov savjet.

Čežnja dolazi kad shvatimo kako smo malo vremena posvetili mističnom ognjištu ili vremenu snivanja, premalo vremena vlastitom kreativnom životu, životnom djelu ili pravim ljubavima.

Priče su lijek. Opčinjena sam pričama otkad sam čula prvu. Imaju veliku snagu: ne traže od nas da išta činimo, budemo, glumimo – samo trebamo slušati.

Život u pustinji malen je, ali sjajan, a većina se događa ispod površine. To nalikuje životu mnogih žena.

Ženskoj radoznalosti pridaje se negativno značenje, dok se za muškarce kaže da vole istraživati. Žene nazivaju zabadalima, a muškarce radoznalcima.

Bezazlenost je stanje koje se obnavlja dok spavamo. Na žalost, mnogi ga odbacuju zajedno s pokrivačem kad ujutro ustaju.

Jedina stvar koju posjedujemo, a koju je teško uništiti, je naša psiha.

Žene koje pokušavaju sakriti dublje osećaje umrtvljuju same sebe.

Premda se slatkoća može uklopiti u divljinu, divlje se ne može dugo uklapati u slatkoću.

Ljubav ne znači očijukanje ili traženje jednostavnih užitaka ega, nego vidljivu vezu koja se sastoji od psihičkih struna izdržljivosti, savez koji izdržava obilje i neimaštinu, najsloženije i najjednostavnije dane i noći.

Clarissine poruke ženama vučicama

Strast nije nešto što “nabavimo”, već nešto što se stvara u ciklusima i što se dijeli.

Neke se žene ponašaju kao da je poseban uspjeh kada su hladne. Nije. To je čin defanzivne ljutnje.

Kad previše kontroliramo život, imamo sve manje života koji možemo kontrolirati.

Ljubiti znači ostati prisutan. To znači izroniti iz svijeta mašte u svijet u kojem je moguća održiva ljubav, licem u lice, kostima uz kosti, odana ljubav. Ljubiti znači ostati kad svaki stanica u tijelu viče: “Bježi!”

Bezazlenost je drugačija od naivnosti. Postoji stara izreka: “Neznanje je kad ništa ne znaš, a privlači te dobro. Bezazlenost je kad sve znaš, a ipak te privlači dobro.“

Kad je čuje netko sa srcem, suza se shvaća kao poziv da se približimo.

Ako ste se pokušali prilagoditi raznim oblicima i niste uspjeli, onda ste vjerojatno sretni. Možda ste ostali izvan svijeta, ali ste sačuvali svoju dušu.

Žena najčešće ne zna što bi s komplimentom jer automatski izaziva neugodan dijalog u njenoj glavi.

Hladnoća ispisuje kraj svake veze. Ako želite nešto ubiti, samo budite hladni prema tome. Čim se smrznu osjećaji, razmišljanje ili djelovanje neke osobe, veza nije više moguća.

Iskreno, kad bismo sve mogli shvatiti, onda bismo mogli sve i oprostiti.

Samoća nije manjak energije ili radnje, kao što neki misle, nego blagodat divljih zaliha koje dobijamo iz duše.

Dragi čitatelju, ja nastupam kao cantadora, pripovjedačica. “Ona koja priča s takvim zanosom, da ti vjetar dodiruje lice”. Clarissa Pinkola Estes

 

 

O autorici

Clarissa Pinkola Estes Jungova je psihoanalitičarka koja se bavi i kliničkom psihologijom i etnologijom, pri čemu posebno proučava psihologiju skupine, s naglaskom na psihologiju plemena. Kao znanstvenica, u svom terapeutskom radu, dolazi u kontakt s brojnim ženama. Sluša ih, liječi i prati pacijentice na putu kozdravljenju, oporavku, usmjerava ih i vraća središtu života, počecima novih početaka. Već od najranijeg djetinjstva u doticaju je s multikulturalnim sredinama i utjecajima, uviđa moć usmenog pripovijedanja, prenošenja i širenja riječi, misli, priča, bajki i predaja koje upija. Nosi ih u sebi, zapisuje i pamti, pa svoja stručna znanja povezuje sa znanjima i iskustvima svih majki.

To davanje naraštajima u naslijeđe, širenje i prenošenje znanja, otkrila je u svojoj knjizi Žene koje trče s vukovima. Knjizi koja se danas smatra malom ženkom Biblijom. Govori o podrijetlu, korijenima, mekim strukturama našega bića, o krhotinama psihe koje, tako često razbijene kod žena, ponovo se sastavljaju ljepilom riječi koje su žene prenosile jedna drugoj u naslijeđe kao posebno čuvani lijek.

 

Što je zajedničko fenomenalnim, jakim i moćnim ženama? 

Umorna sam od toga što uvijek moram biti jaka! 

The Žene – razbijaju predrasude i žive punim plućima 

Žena ste. Ali, imate li ONO NEŠTO?

Andrea Pavlović

glavna urednica

WordPress Ads